Neumorni istraživač dijaspore

U povodu 20. obljetnice smrti Stjepana Krpana znanstveni kolokvij o tom neumornom istraživaču hrvatskih manjinskih zajednica održan je 9. prosinca u Matici hrvatskoj u organizaciji MH i Udruge za potporu bačkim Hrvatima Zagreba.

Izlaganjem o Krpanovim istraživanjima Hrvata u Rumunjskoj kolokvij je otvorila Sanja Vulić s Odjela za kroatologiju Hrvatskih studija kazavši da je on skupio impozantnu etnografsku, povijesnu i usmenoknjiževnu građu te spoznaje o leksiku naroda koji je obilazio. Pozivajući se na knjigu Hrvati u Keči (1983) dala je povijesni okvir iseljeništva u Rumunjskoj. Mali plemići iz istočnog Pokuplja preselili su se zbog toga što je Marija Terezija 1750. njihove posjede pripojila Vojnoj krajini, a Zagrebačka biskupija za naknadu je dobila posjede u južnom Banatu. Hrvati se naseljavaju u tri mjesta u vojvođanskom dijelu Banata i u Keču, koja je od 1924. dio Rumunjske. U trenutku kada su otrgnuti od matice domovine ti su ljudi bili osuđeni na propast – činjenica je da se prije ili kasnije asimiliraju, naglasila je Sanja Vulić, argumentiravši to na primjeru Keče, prije vrlo živa sela u kojemu se aktivno govorilo hrvatskim jezikom, a danas tamo ima tek petnaestak govornika. Osim opisa načina života, običaja u kući i onih vezanih za blagdane te nošnje, Krpan u toj knjizi u zanimljivu popratnom rječniku uz kajkavizme donosi i posebnosti leksika Hrvata na panonskom prostoru. Govoreći o problemu asimilacije šokačkih Hrvata u Rekašu kraj Temišvara Sanja Vulić kazala je da se stanje osobito pogoršalo posljednjih godina kada im je biskup oduzeo hrvatskog svećenika, a time i mjesto dotadašnjih okupljanja. Moderator kolokvija Naco Zelić složio se da je asimilacija veliki problem koji je zahvatio i mnoga naselja u Mađarskoj, Slovačkoj i Gradišću koja su bila čisto hrvatska.

Sanja Vulić, Naco Zelić, Đuro Vidmarović, Marinko Vuković i Željko Holjevac / Snimio Mirko Cvjetko

U izlaganju Od Bratislave do Brinja: hrvatski iseljenički i domovinski zapisi Stjepana Krpana asimilaciju je problematizirao i Željko Holjevac kazavši, u osvrtu na knjigu Od Karaša do Biferna (1988), da je ona, usto što ima iznimnu znanstvenu vrijednost, slika jednog vremena jer istraživači koji su istraživali poslije Krpana mnoge običaje i nacionalne identitetske odrednice ne mogu pronaći. Na primjeru sela Temerja u Mađarskoj Holjevac je pokazao da je problem asimilacije bio prisutan već u Krpanovo doba. Naime, kanonska licitacija iz 1801. navodi da je tamošnja župa čisto hrvatska, no u Krpanovo vrijeme rijetki su bili ljudi s kojima je mogao razgovarati hrvatski, dok se prije petnaestak godina ni s kim nije moglo progovoriti hrvatski. Preispitavši odnos prošlog i sadašnjeg duha vremena, Holjevac je zaključio: „Danas je možda najbolja situacija što se tiče demokratskih standarda i prava manjina i u Mađarskoj i u Rumunjskoj i drugdje, no događa se drugi paradoks – od viška slobode danas se Hrvati brže asimiliraju u odnosu na vrijeme kada slobode nije bilo.“

Vrijednost je Krpanova rada u tome što je prvi upoznao širu javnost s iseljeništvom iznijevši svoje spoznaje o ljudima i narodnosnoj situaciji koje je stekao proučavanjem stanja jezika i historijske svijesti, rekao je sljedeći izlagač Đuro Vidmarović. Apostrofiravši jezik kao nositelj etnosa, temeljnu komponentu narodnog bića, koji je, prema Krpanu, očuvan kroz četiri čimbenika – obitelj, školu, crkvu te kulturna društva s narodnosnim usmjerenjem, Vidmarović je zaključio da će, s obzirom na problem asimilacije, Krpanovi zapisi funkcionirati kao memorija, dio povijesti našeg naroda sačuvan od zaborava, koja ne odgovara sadašnjoj situaciji.

Istu je metodologiju rada kao u istraživanjima iseljeništva Krpan koristio i u istraživanjima u Hrvatskoj. O tome je, osvrćući se na Krpanovu knjigu o svomu rodnom mjestu Narodna starina Gornjih Andrijevaca (1990), govorio Marinko Vuković ocijenivši je velikim prinosom etnografiji i razumijevanju kulturnog identiteta.

Za sve se Krpanove knjige može reći, riječima Željka Holjevca, da one, osim što prikazuju duh vremena, pokazuju kakvu ulogu treba imati intelektualac u svojoj istraživačkoj ­zauzetosti.